Već si nekoliko godina u Berlinu i često ti pada teško da se odlučiš kako da provedeš svoj godišnji, jer često imaš osjećaj da imaš obavezu da ideš u svoj rodni kraj. Ima još mnogo mjesta da se posjeti u životu, razmišljaš, ono, Japan nije loša opcija. Ili Mongolija čak, pa, čovječe, kad je ko bio u Mongoliji? Onda se sjetiš: još ima i Južna Amerika, sve te predivne države tamo.
Ali kada ćeš to sve da stigneš, ili kako? Kad ti je godišnji nekoliko sedmica, maksimalno dvije-tri, i to u ljetnom periodu.
I onda razmišljaš: pa kako sve da postignem, kad moram da vidim svoje i da idem u naš južni balkanski kraj. Pa dokle više?
I sada upravo dolazi to vrijeme u godini kada se moramo već odlučiti gdje provodimo naš ljetni odmor. Konačno možemo da uzmemo sedmicu ili dvije, ili više, da odmorimo od našeg nekog dosadnog šefa ili slično, i od tog svakodnevnog radnog života.
Ali nas u isto vrijeme "pere" anksioznost po pitanju vraćanja kući za odmor. Živiš u Berlinu, radiš kao konj, želiš da odmoriš.
Ali moraš se vratiti kući i posjetiti svoje. Kako bez toga? Ako ne odeš, šta ćeš? Šta će reći narod?
Ili, prije svega, šta će reći tvoji? Oni možda neće reći ništa, ali ti ćeš se osjećati loše, ili ćeš imati neku grižnju savjesti.
Često, kada trebamo da se odlučimo gdje ćemo ići, u nama se probudi taj unutrašnji glas koji kaže: „E pa, moraš ići da vidiš svoje, oni su ti dali život, dužna si“, i slično.
Ali tebi se možda odmara u nekom dobrom sunčanom kraju, u Italiji. Ili možda hoćeš da ostaneš u Berlinu, povučeš se u svoju „puževu školjku“ i konačno odmoriš od svega.
Ali kako to iskomunicirati najbolje i kako postaviti granice u ovim situacijama? U psihologiji ima nekoliko malih, ali ponekad jako dobrih savjeta koji mogu da budu od pomoći u ovim situacijama.
Prije svega, jako je bitan taj momenat kad si u dodiru sa sobom — da se zaustaviš nekoliko minuta, da se zapitaš: „Šta ja to uopšte želim u ovom momentu, ovog mjeseca, ove sedmice, ovog dana?“
To može, na primjer, da bude: „Želim da idem u Italiju. Osjećam da treba da ostanem u Berlinu, kući, i brinem se za sebe.“
Slušaj svoje potrebe, upitaj se ponekad: „Šta mi treba?“ Još je jako dobro uraditi listu ZA i PROTIV ako biraš između odlaska kući i nekog drugog mjesta da provedeš svoj odmor, i da za svaku odluku napravi listu.
Često, kada zapisuješ ZA i PROTIV listu — koja se često koristi u kognitivno-bihevioralnoj terapiji (KBT) — to ti može pomoći da poređaš svoje misli i da ti bude lakše donijeti odluku.
Pored toga, bitno je znati kako iskomunicirati ono najteže, a to je: reći „ne.“
Često se predlaže da u ovakvim slučajevima planiraš unaprijed u glavi kako ćeš to reći i da budeš asertivna u svojoj odluci.
Kada kažeš ne, preporučuje se da koristiš „ja“ izjave.
Na primjer:
„Ja sam razmislila o ovome više puta. Trenutno mi treba dosta mira i energije da se oporavim od posla. Ovog ljeta htjela bih da napravim pauzu i neću moći doći kod vas.“
Takođe možeš predložiti neku alternativu, kao na primjer:
„Popričajmo opet da vidimo kako ću provesti svoj odmor na zimu, pa ćemo vidjeti kako se možemo poklopiti“, ili slično.
Naravno, reakcija druge osobe će uvijek biti tu.
I često, kada kažemo „ne“ i držimo se svojih riječi, kao u ovoj situaciji, treba da znamo da će biti povratnih reakcija. Nositi se s tim reakcijama naravno nije lako, ali što više govoriš „ne“ i držiš se svojih granica, postaje lakše tolerisati taj osjećaj.
S druge strane, bitno je isto znati, iako je to naravno logično, da ne možemo uticati na to kako drugi misle o nama ili našim odlukama.
I da se, s vremenom, učimo kako izdržati taj diskomfor koji se može pojaviti ako jasno kažemo „ne“ ovaj put ili ako ostanemo pri svojim granicama.
I na kraju, kompromis je takođe jedna stvar koja može pomoći, pogotovo kada se radi o porodičnim stvarima. Naravno, kompromis koji može biti dobar za nas.
Naše granice ne moraju biti agresivne ili slično, to mogu biti granice: „Sada ne mogu“, „Nisam spremna“, „Sada mi treba vrijeme za mene“, ali sljedeći put možemo se dogovoriti kada i kako ćemo se vidjeti.
Ja sam, personalno, ovaj put odlučila da provedem 3 dana sama u svojoj državi, Bosni i Hercegovini, a ostalih 7 kod roditelja — kao kompromis koji je meni bio dobro izbalansiran.
Uz to, bitno je reći da mi žene, kao što znaš, smo učene da govorimo samo „da“, pogotovo mi žene s naših prostora.
Često mi padne mrak na oči kada kod nas kažu: „Ćuti, niko te ništa nije pitao.“
E pa jeste, ovo je momenat kada možeš sebe uzeti u šake i reći: „E pa nije, imam pravo da kažem, da mi se nešto ne sviđa, da ne želim nešto da radim, pa imam čak pravo i da postavim te granice i prema najrođenijima.“
Te rečenice koje su nam prije govorili i često nas stavljali u ladice: „Ti si žensko, moraš biti malo tiša i stidljivija, jer šta će narod reći.“
I možda te rečenice koje su ti govorili i ti glasovi više nisu toliko glasni, jer si ti sada u Berlinu. Ali svakako, tu su, i na jedan ili drugi način su dosta urezane u tebe. I onda se često ponašaš tako kako je društvo nalagalo.
Zato, ponekad reci „ne“ — možda uzmi taj rizik.
I prije nego što se rastanemo u ovom članku, evo ti jedan mini pregled, nekoliko savjeta koje možeš sebi možda isprintati ili držati pri ruci, ili se jednostavno sjetiti:
1. Praktikuj asertivnost i odlučnost, i stani iza svojih odluka.
Ako ti se govori „ne“ — reci „ne“.
2. Postavi jasno svoje granice.
Svaki put kada na silu kažeš „da“, onda će to u jednom ili drugom obliku da se ispolji u neku ogorčenost ili podsvjesnu ljutnju koja će, kad-tad, da se pojavi u nekom obliku, konfliktu, ili čak konflikt koji može da se internalizuje.
3. Slušaj šta ti tvoje srce kaže i prioritizuj taj osjećaj, taj unutrašnji glas.
Ako kaže: „Treba mi mir“, slušaj ga. Često u životu pokušavamo da racionalizujemo svoje odluke i osjećanja.
Ali onaj prvi osjećaj koji nam često naše tijelo signalizira je i pravi.
Zato pazi sebe, pazi šta ti tvoje srce i tijelo kažu.
4. Kada postavljaš svoje granice, koristi „ja“ i započni rečenicu tako.
5. Praktikuj da kažeš „ne“ — kao što sam to već rekla u gore navedenom tekstu.
6. Toleriraj da reći „ne“ nije lako i da je tolerisanje tog diskomforta jedan od procesa koji je bitan.
Ne možemo uticati kako će drugi reagovati, ali možemo da se ograničimo i kažemo:
„Pa okej, to je njihova reakcija, to je njihova stvar. Ja moram u ovom trenutku da brinem o sebi i odbranim svoju granicu.“
7. Reći „ne“ nije stvar egoizma. Normalno je da treba da sebe uvažavamo i pazimo, jer ako neću ja, ko će?
Znam, znam, naravno, lakše je reći nego uraditi.
Ali, ko zna, možda će ti ovih nekoliko malih savjeta pomoći, ili te navesti na razmišljanje kako da se izboriš sa ovom dilemom.
