Nedavno sam naišla na nekoliko jako dobrih tekstova o tome kako selidba u inostranstvo može uzdrmati naš osjećaj identiteta. Ono što na prvi pogled djeluje kao „samo promjena zemlje“ često pokreće duboke, lične procese: gubitak kulturnih oslonaca, promjene u načinu na koji doživljavamo sebe i unutrašnje sukobe između onoga odakle dolazimo i onoga gdje smo sada.

Zato sam željela da u ovom tekstu obradim neka od tih saznanja:
— zašto gubimo dijelove sebe kada odemo
— kako nas oblikuju kulturni kodovi i očekivanja drugih
— kako da se nosimo sa tugom i gubitkom podrške
— i najvažnije: šta nam pomaže da se ponovo povežemo sa sobom, sa drugima i sa onim što nam je zaista važno

Ovo će se vjerovatno dopasti svima koji već neko vrijeme žive u inostranstvu, ali i onima koji su tek krenuli tim putem. Ako se osjećaš „između svjetova“, ne znaš više ko si, ili ti samo treba da čuješ da u tome nisi sama – ovaj tekst je za tebe.

Raspetljavanje složenosti: Kako život u inostranstvu utiče na identitet

Kada se preselimo u drugu zemlju, naš osjećaj sebe se često promijeni, i to s razlogom.
Napuštamo dom, zajednicu i kulturno tlo na kojem smo odrasli, i zakoračujemo u potpuno novu stvarnost. To može dovesti do gubitka identiteta i osjećaja zbunjenosti.

Za mnoge od nas, kulturni identitet je usko povezan s tim ko smo. Kada se vrijednosti, običaji i društvena pravila promijene, lako je osjetiti se isključeno – kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti.

Vremenom, naša vlastita kultura može početi da djeluje kao nešto udaljeno, kao da pripada nekoj starijoj verziji nas samih, u drugom vremenu i prostoru. Možemo se osjećati kao da nigdje ne pripadamo u potpunosti.

Kako selidba izaziva naš identitet

Identitet je složena mješavina onoga što jesmo, onoga što su nam rekli da jesmo i onoga kako sami tumačimo svoja iskustva. Čak i u „normalnim“ uslovima, teško ga je definisati. A kada se preselimo u drugu zemlju, dodatni slojevi stereotipa, očekivanja i kulturnih narativa sve to dodatno komplikuje.

Često pokušavamo da izbalansiramo ono što instinktivno znamo o sebi sa onim što nova kultura od nas očekuje. To može biti u rasponu od suptilnih kulturnih predrasuda („ex-Yu ljudi su preglasni“) pa sve do ozbiljnih problema poput rasne ili rodne diskriminacije.

Izazov postaje: kako sačuvati ono što je zaista naše, a opet se dovoljno prilagoditi da bismo preživjeli i napredovali u novoj sredini?

Kulturni i lični uticaji: osjetljiva ravnoteža

Sa sobom nosimo duboko usvojene vrijednosti: uvjerenja, ponašanja i načine izražavanja emocija koje smo pokupili kroz odrastanje. Pomisli samo na to koliko su ljudi sa Balkana ekspresivni, koliko često komuniciramo i riječima i gestovima. Upadamo jedni drugima u riječ od uzbuđenja.

Ove vrijednosti su ključni dijelovi našeg identiteta. Ali kada se sukobe sa normama nove kulture, mogu nas ostaviti zbunjenima, osuđivanima ili s osjećajem da smo „previše“ ili „nedovoljne“. Taj pritisak može izazvati stres, izolaciju i osjećaj dezorijentacije.

Zamka poređenja domaće i strane zemlje

Ovo čujem prečesto kako ljudi rade i gledam kako sami upadaju u zamku.
Kriza identiteta često se pojačava kada počnemo da upoređujemo „ovdje“ i „tamo“. Naša očekivanja, o uspjehu, načinu života, zajednici, često ne odgovaraju stvarnosti u kojoj se nađemo.
Taj jaz između onoga što smo zamišljali i onoga što stvarno doživljavamo može da nas uzdrma do srži.

Posebno je teško kada je u pitanju profesionalni identitet. Ako si morala da prihvatiš posao ispod svog nivoa stručnosti ili promijeniš oblast rada samo da bi mogala da preživiš, lako je osjećati se nevidljivo i potcijenjeno – pogotovo ako si bila priznata profesionalka u svojoj zemlji i sada si u 30-im ili 40-im, to jest u najboljim godinama svoje karijere.

Možda ćeš se suočiti i sa rasizmom ili diskriminacijom, što dodatno narušava samopouzdanje i usporava proces integracije. A kad nemaš društvenu mrežu ljudi koji razumiju kroz šta prolaziš, taj osjećaj izgubljenosti postaje još dublji.

Mentalno zdravlje i gubitak identiteta

Promjena identiteta izazvana migracijom može ozbiljno uticati na naše mentalno zdravlje. Osjećaji usamljenosti, zbunjenosti, anksioznosti i depresije su česti – naročito kada smo daleko od voljenih.

Teško je pronaći svoje mjesto u novom društvu dok još uvijek žalimo za onim što smo ostavili. Jezičke barijere, kulturni nesporazumi i društvena isključenost sve to dodatno otežavaju.

Ukoliko vidiš da se teško boriš za integracijom i da utiče na tvoje mentalno zdravlje, možeš pročitati tekst Dajane Vukajlovic, sertifikovane psihološkinje i psihoterapeutkinje, o tome kako da dobiješ besplatne psihoterapijske sesije u Njemačkoj.

Praktični načini da se ponovo povežeš sa sobom

1. Samorefleksija
Ovo je ključno. Postavi sebi pitanja: Koje vrijednosti su zaista moje? Koje sam samo preuzela od stare ili nove sredine?
Kroz vođenje dnevnika, tihe trenutke introspekcije ili čak terapiju, možemo početi da biramo šta zadržavamo, a šta puštamo, i to je nevjerovatno osnažujuće.

Imaj na umu: ovo nije linearan proces. Biće skretanja, pauza, pa možda čak i još jedna selidba. Ovo je moja treća.

2. Stvaranje konekcije
Za sve koje me znaju, znaju da ovo ponavljam kao papagaj.
I opet ću reći: zajednica je sve. Pronađi ljude sa sličnim vrijednostima, pozadinom ili iskustvima – one kojima ne moraš da objašnjavaš sve ispočetka. A kad stvoriš tu osnovu, pokušaj da napraviš korak dalje. Upoznaj lokalce.

Ovo je jako bitno, ako ostanemo samo u svom balonu , okružene „našim ljudima“, propuštamo ono najvažnije zbog čega smo i došle u novu zemlju. Želja za boljim životom, a to neminovno znači dobra integracija sa lokalcima.

3. Budi strpljiva prema sebi
Ovo nije trka ka „cilju“. Identitet je promjenljiv, a nalaženje balansa zahtijeva vrijeme. Ne radiš ništa pogrešno – ti se razvijaš.

Prigrliti promjenu: Rast kroz migraciju

Preseljenje u inostranstvo pomoglo mi je da rastem, ne samo profesionalno, već i kao prijateljica, partnerka i osoba. Taj rast nije došao lako. Bilo je bolnih trenutaka, besanih noći i teških odluka.

Ali sam u sebi otkrila dijelove kojih ranije nisam bila svjesna: više empatije, više otpornosti, više snage.

Evo nekoliko lekcija koje su ostale sa mnom:

Kulturna izloženost

Život u inostranstvu otvara um za drugačije načine života, razmišljanja i ljubavi. Ovo izlaganje drugačijim pogledima na svijet i načinima razmišljanja može proširiti naše horizonte i otvoriti pravce i mogućnosti koje prije nismo mogli ni da zamislimo. To je i ponizno i obogaćujuće iskustvo.

Prilagodljivost

Ako si odrastala na Balkanu, vjerovatno već znaš šta znači biti snalažljiva. Iskoristi to.
Selidba u novu sredinu zahtijeva da se prilagodimo novim situacijama i okruženjima. Taj proces učenja i navigacije kroz nepoznato gradi našu otpornost i razvija sposobnost rješavanja problema.

Nezavisnost

Ništa te ne nauči nezavisnosti kao kad moraš sama da izgradiš novi život u nepoznatom sistemu.
Preseljenje u inostranstvo često znači da moramo da se oslonimo na sopstvene resurse i sposobnosti kako bismo izgradili novi život. To može da nas vodi ka većem osjećaju nezavisnosti i samopouzdanja, što nam otvara vrata ka bezbrojnim novim mogućnostima.

Samospoznaja

Kada se udaljiš od poznatog i udobnog, dobiješ prostor za putovanje ka samom sebi. A to putovanje često otkrije snage i sposobnosti kojih ranije nismo bili svjesni. Bez dileme, ja freelancing sigurno ne bih pokrenula, ili barem ne sada, da nisam otišla u inostranstvo.

Zaključak

Preseljenje u inostranstvo može biti teško. Naći se u stanju dezorijentisanosti zna da bude obeshrabrujuće – posebno kada smo u tu selidbu unijeli mnogo očekivanja i snova koji nam sada djeluju daleko. I sve to može ozbiljno uticati na naše blagostanje. To zna da bude zbunjujuće, usamljeno i često zahtjevnije nego što smo očekivale.

Ali zna i da vrati, ne uvijek odmah, i ne uvijek nježno, ali vrati.
U bolu ima lekcija, u borbi ima snage, i negdje u svemu tome čeka dublje razumijevanje sebe.

Daj sebi vremena. Nisi izgubljena. Ti se gradiš ispočetka.

Samo nježno prema sebi. ❤