Preseliti se u novu državu nije lako, to svi znamo. I ako smo to željeli ili priželjkivali tu slobodu u Berlinu, ili te je jednostavno život natjerao da se preseliš iz ekonomskih ili možda drugih razloga, šta god da je, postoji zapravo onaj kulturološki šok, kako ga nazivaju. I kako se izboriti s njim, to jeste, kako prepoznati kroz šta prolazimo kada prolazimo kroz taj šok preseljenja iz države u kojoj smo živjeli u drugu državu, a u ovom slučaju Berlin, Njemačku.

Kulturološki šok je psihološki šok i osjećaj dezorijentacije koji dobijemo nakon što se preselimo u novo okruženje, državu. Sve ono što smo shvatali kao logično ili uzimali kao zdravo za gotovo, nije više tako u novoj kulturi.

Kao na primjer, nećeš pozvati nekog na kafu ono u 12 po danu, jer kao: „što da ne, hajmo spontano“, jer si se to naučila kući. Nego, tu kaficu bi morala da isplaniraš malo unaprijed i, po pravilu, još je zapišeš u kalendar s datumom i u koje vrijeme. Koliko koraka, shvataš? Bože!

Kako god, postoje neke stvari koje se podrazumijevaju u novoj kulturi u kojoj živiš, i sad to sve moraš ponovo da naučiš,  kao beba kada prvo puzi, pa onda tek uči da hoda.

Elem, kako taj kulturološki šok izgleda i kako da se nosim s tim?

Kulturološki šok se javlja kroz nekoliko faza. U prvoj fazi, kao što znaš i vjerovatno skoro svako od nas je to prošao, traje otprilike oko 6 mjeseci, gdje si u nekom stanju euforije i sve je super, sve je novo, sve izgleda interesantno. Zadivljuješ se svim novim stvarima, klubovima, hranom, pićima i sve izgleda kao da si se ponovo rodila i kao da sve upoznaješ. Život se čini laganim i bukvalno nebo je granica. Samo, nažalost, ta honeymoon faza traje kratko, ili ti određeno vrijeme.

I onda počinje ta druga faza ili talas kulturološkog šoka, kad počneš da vidiš razlike između svoje kulture i kulture u kojoj se nalaziš. Počinješ da vidiš kako ne možeš jezički dobro da se izraziš. I često se možda nađeš ili na poslu ili u nekom društvu gdje svi samo govore njemački, i ti se osjećaš izolovano, odbačeno. I zbunjeno. Možda ne možeš da se navikneš na novu hranu, nervira te što nema te šlag pjene u prahu koja se kod nas prodaje, već samo šlag pjena koju moraš umutiti. Šta ćeš. Sve te sitnice, male ili velike, mogu stvarno da zasmetaju.

U trećoj fazi kulturološkog šoka počinje prihvatanje te nove kulture. Polako počneš prihvatati da možda ne vole preglasne ljude na poslu, da se možda moraš malo utišati, ili da je stvaranje prijateljstva ovde malo postepeniji proces. Nije kao kod nas: „e, aj navrati na kafu“, „’ajmo sutra vamo-tamo“. Nego ovde to malo traje duže, moraš da ostvariš povjerenje prvo, pa onda polako se gradi to prijateljstvo.

U četvrtoj fazi počinje taj komfort koji se polako gradi, polako savladavaš jezik ili polako počinješ razumijevati kulturu, šta je primjereno, šta nije. I polako počinješ prihvatati da su razlike tu, ali da one nisu nužno loše, već samo drugačije. I počinješ nalaziti neki svoj put u ovome.

Sve te faze ili talasi kroz koje prolaziš su potpuno normalni. Normalno je da se osjećaš izgubljeno i isfrustrirano. Međutim u nekim slučajevima ta adaptacija i frustracija može da dovede do nesanice, velikog stresa, izolacije, dosade i tako dalje.

Bitno je spoznati da stres koji osjećaš i ta promjena, jednostavno, bude previše za naš mozak. Iako ta promjena može da bude iz dobrih razloga, i da bude pozitivna, svakako je stres. Svaka promjena, pa čak i ona pozitivna, jeste stres za naš nervni sistem.

Bitno je da pri tome budeš jako strpljiva sa sobom, da kažeš sebi: „Hej, ovo je okej, ovo je promjena i normalno je da sam živčana, da sam razdražena.“ Sve je to proces.

Izolovanost je jedan od najtežih simptoma kada se prilagođavamo na tu novu kulturu, te je dobro znati kome se obratiti. Zato zajednice naših ljudi u inostranstvu mogu biti jedan od izvora podrške. Takođe je dobro priključiti se nekim hobijima, jer kroz zajedničke interese je najlakše upoznati ljude, ili barem ostvariti neke kontakte da se osjećaš manje usamljenom. Isto tako, kroz hobije možeš upoznati i nove ljude iz te kulture.

Savjeti i trikovi:

● Budi nježna prema sebi

● Nemoj sebe osuđivati, jer prelazak u drugu kulturu, učenje novog jezika i razumijevanje svega i svačega nije lako, to je stres za tvoj nervni sistem

● Izguglaj zajednice podrške za naše ljude, zajednice žena su pogotovo uvijek otvorene da pomognu. Potraži folklorne grupe, druge umjetnosti koje ti se sviđaju i prijavi se da ostvariš kontakte

Bitno je reći da uvijek postoje žene koje se nisu nužno preselili i otišli jer su to htjeli, već zbog muža ili iz drugog porodičnog razloga i da je prilagođavanje u toj novoj sredini još teže, jer nisu baš totalno svojom voljom došle tu. Možda su više socijalno ili društveno isključene, i onda cijela adaptacija bude još teža. Ili kod žena koje moraju mnogo da rade ili da se još brinu o djeci, pa se često osjećaju još izolovanije jer kuća, djeca i posao postanu sve što im uzima energiju i ne ostavljaju prostor za ništa novo.

Bitno je znati da nisi sama i da je uvijek dobro obratiti se ženama, zajednici u gradu u kojem živiš i podijeliti svoje brige, frustracije, popričati s nekim, da čisto znaš da nisi sama. Žene trebaju biti uz žene i pomoći jedna drugoj da prebrode sve ove borbe. Zajedno možemo više i bolje.